Ribolov spada u važnu granu privređivanja žitelja sela Lonje pa mu treba posvetiti određenu pažnju. Do dobrih podataka nije se moglo doći kako se ribolov odvijao na prostorima Lonjskoga polja u doba feudalizma ali treba vjerovati da je vlastelin znao iskorištavati svoje podanike gdje god je vidio da može izvući kakvu korist. Treba i vjerovati da su se podanici sigurno na neki način bavili ribolovom jer to je područje rijeka koje su od svoga postanka obilovale ribljim bogatstvom, kao što treba vjerovati da doseljenici koji su tu naselili, nakon povlačenja Turaka, nisu imali nikakva iskustva u hvatanju riba a to je područje u čijim se vodama u to vrijeme na izvjestan način moglo i rukama, hvatati ribe. Ta stvarnost je maštovite inicirala da smišljaju kako ribe hvatati lakše i uspješnije.
Koncem 19. stoljeća pojavio se ribolov sakom po plićacima, rukavcima rijeke Lonje i područnim kanalima. Sak je bila mala mreža raspona 150 do 200 cm nategnuta na dvije ukrštene motke, zvane kvacli, koje su bile malo povinute. Kroz rubna okna mreže bila je provučena jaka špaga kojom se podešavala napetost mreže i kvacla da mreža bude malo kesasta a kvacli malo povinuti. Tegleći sak gazom po plićacima ulov ribe znao je biti dobar. Taj sak je bio korišten i na drugi način tako da se na dugačkoj debljoj motki na debljem kraju izbuše rupe promjera debljine kvacla kroz koje se proguraju kvacli do polovice njihove dužine i na njih se, kao ranije, napne sak koji se u takvoj formi zvao pritezač. Pritezačem se hvatala riba s obale tako da se pritezač nadnosio iznad vode koliko je motka, na kojoj je bio smješten, i lagano se potapao u vodu do dna i teglio polako prema obali gdje se je podizao pa ako se u njemu našla riba ili više njih stavljalo se u torbu i išlo obalom rijeke dalje ili se potražilo bolje mjesto da bi se postupak ponavljao.
Jedan drugi način bio je ribolov basačem. Basač je bio koš promjera oko 70 cm načinjen od letvica najčešće jasenovih širine oko 25 a debljine 10 mm čvrsto povezanih na dva dva obruča jedan na samom vrhu a drugi dolje podignut od kraja letvice oko 5 cm. Letvice ne donjem dijelu bile su malo zašiljene da bolje sjednu na dno a na gornjem dijelu bile su malo usječene da špaga čvršće prisjedne. Letvice su bile razmaknute oko dva centimetra čvrsto vezane za obruč jakom špagom. Basač je prema dolje bio malo širi a dobio je ime basač od riječi nabasati jer se, gazeći po vodi, njime nasumce zabadalo u vodu svaki put do dna i kad se u njemu osjetio trzaj ribe lijevom rukom se držao da se ne miče a desnom rukom se u basaču hvatala riba i stavljala u torbu koja je visjela preko ramena. Basačem se hvatala riba na dubini do 70 cm kad voda nije bila odveć hladna a najčešće su se hvatali šarani i štuke.
Ribari su ribolovom stjecali praksu i iskustvo koje su usavršavali u kontaktima sa ribarima okolnih sela i dalje. Upoznavanjem novih načina ribolova ribarstvo se početkom 20. stoljeća proširilo na rijeku Savu i rijeku Trebež koja je vremenom postala majomiljenije ribolovilište bogato ribom. Baveći se profesionalnim ribolovom stjecala su se iskustva i smišljali novi načini hvatanja ribe u različito doba godine i na različitim dubinama. Tako se pojavila i mreža vuka prikladna za ribolov u vrijeme visokih vodostaja a prakticirala se na rijeci Trebež koja je bila upravo idealna za takav način ribolova. Mreža je bila ispletena vrećasto. Na prednjoj strani imala je promjer 80 cm a na zadnjen dijelu bila je nešto uža. Dužina joj je bila oko 120 cm i bila je napeta na drvenu konstrukciju koja se sastojala od dva kvadratna okvira. Prednji je imao promjer 80 cm a zadnji je bio nešto manji. Kvadrati su bili na uglovima spojeni letvama ili prutovima odgovarajuće debljine. Ulaz je bio ispleten u obliku lijevka koji je bio prema unutra uži i napet na zadnji okvir a ulazna rupa bila je toliko velika da riba može ući ali više nije znala izaći. Na zadnjoj strani bila su ispletena vrata koja su služila za istresanje ulovljene ribe. Na prednjoj strani kroz sredinu kvadrata za okvir kvadrata bila je pričvršćena dugačka jaka motka koja je na donjoj strani bila zašiljena i dovoljno dugačka da se mogla čvrsto zapiknuti u zemlju. Vuka je bila korištena samo u vrijeme visokih vodostaja a za postavljanje u vodu morala je imati izgrađena gnjezdišta koja su bila pletena od debelog pruća tako da su na uzvodnoj strani imala širinu promjera vuke a na nizvodnom dijelu su bila proširena. Na prednjem dijelu su bila čvrsto upiknuta dva jaka dugačka kolca za učvršćenje vuke a postavljala se između ta dva kolca okrenuta ulazom prema gnjezdištu čvrsto upiknuta do dna a na gornjem dijelu je bila učvršćena sa dva savitljiva štapa spletena na motki i na kolce gnjezdišta. Mjesto za gnjezdišta bilo je posebno birano i prilagođeno da odgovara svrsi na odgovarajućoj visini obališta rijeke gdje će biti potopljeno za vrijeme visokog vodostaja. Takav način ribolova zadržao se u obitelji Prevendar do 1975.godine.
Na rijeci Trebež bio je omiljen ribolov mrežom zvanom vaga. Konstrukcija vage na koju je bila montirana bila je drvena u obliku križa. Glavni nosač bio je četvrtast kvadratni promjera oko 8 cm dužine oko 250 cm. U njega je bilo usađeno prvo drvce, tako se zvala motka koja je sezala u vrh vage. Poviše sidrišta prvog drvca na glavnom nosaču bile su rupe u koje su bile usađene rike vage. To su bile dvije jake motke koje su određivale širinu vage a debela jaka špaga koja je bila provedena kroz rubna oka mreže činila je okvir mreže od glavnog nosača preko ruku do vrha prvog drvca i određivala odgovarjuću napetost sistema. Ta napetost je određivala i položaj prvog drvca koje je moralo biti u određenom luku savinuto prema gore. Glavni nosač vage bio je smješten na sredinu bočnice velikoga čamca tako da se mogao gibati gore dolje. Čamac se sidrio teko da siječe rijeku pod pravim kutom a vaga je morala biti vrhom okrenuta uzvodno na tok rijeke. Na zadnjem dijelu nosača vage bio je zapor koji se mogao zakvačiti kad je vaga bila dignuta iznad vode. Postupak ribolova vagom bio je da se vaga dizanjem glavnog nosača potopi da vrhom sjedne na dno rijeke i pusti se tako neko vrijeme da miruje, potom se potezanjem glavnog nosača polako diže a uhvaćena riba nađe se u kesastom dijelu vage u blizini čamca gdje se šačicom zahvaća i stavlja u barku. Barka je izbušena kištra s vratima potopljena i privezana na prikladno mjesto uz čamac a šačica je mrežasta kesa montirana na račvasti prut sa smotanim račvištem u krug. Ribolov vagom bio je najuspješniji noću. U vrijeme nailaska i povlačenja bujica ribari vagama, bili su veoma aktivni, zauzimali su prikladna mjesta na protočnim kanalima odakle se nisu micali dok je bujica trajala a ulov ribe u takvim prilikama bio najveći. Ribari koji su bili pravi majstori u hvatanju ribe vukama i vagama bili su: Tomo Baltić, Mijo Baltić, Mato Šporšić Đaja, Đuro Palašić, Mijo Palašić Mican, Ivo Modrošić Sirutka, Mato Turan, Stipa Turan, Luka Zebić, Blaž Nikolić, Ivan Nikolić, Ivan Zebić Rajz, Mato Zebić Jožec, Miško Šipuš Crni i Pavle Jednačak Kumek.
Godine 1925. zapažen je ribolov sa strukom. Struk predstavlja niz udica povezanih na tankoj jakoj špagi u razmaku jedan metar. Na udice su stavljani različiti mamci: bijele debele gliste, mrmci, pijavice, školjke ličinke vodenog cvijeta, kukuruz pa i žabe. Struk s mamcima spušta se na određenom mjestu po dnu rijeke i ostavlja tako preko noći ili po želji a potom se diže i ulov, koliko ga ima i skida s udica.
Godine 1930. u selo Lonju došao je iz Srijema ribar Antun Martin Mešter koji se u svom kraju bavio profesionalnim ribolovom. Kad je došao zainteresirao je lonjske ribare za lov ribe vrškama. Ta mreža ima oblik velike vreće napete na više drvenih obruča. Prednji je smješten na ulaz, iza njega su još dva jednake veličine a onda prema završetku slijede dva manja različitog promjera poredanih tako da manji bude na završetku vrške iz kojega je smješteno uže za vez. Na prednjem dijelu na ulazu gdje je smješten prvi obruč ugrađeno je pletivo u obliku lijevka koje je suženo prema unutra tako da riba kad uđe u vršku više ne zna izaći. Na prednjoj i na zadnjoj strani vrška je vezana za dugačke i jake motke na donjoj strani zašiljene da se mogu dobro zabosti u dno. Vrška je veoma praktična mreža, sklopiva je i lako prenosiva pa se može postaviti u svaku vodu određene dubine gdje ima ribe.
Korištena je bila i jedna vrsta mreže zvane keca. Ta mreža je bila široka 1 a dugačka 2 metra nategnuta na jaku drvenu konstrukciju oblika potkove. Na krakovima te konstrukcije bile su pričvršćene po jedna cigla radi opterećenja da bolje sjeda na dno a između krakova bile su nanizane kosti životinja sa svrhom da mreža ljepše klizi po dnu. Ribolov s kecom obavljao se noću a svrha joj je bila da hvata kečige. Ribar je sjedeći u čamcu dizao i spuštao kecu da težim krajem lagano klizi po dnu nošena strujom rijeke. Bio je to jedan od dosta teških načina ribolova.
Omiljeni način ribolova bio je bućkanje. Time načinom hvataju se samo somovi. Pribor za bućkanje sastoji se od podeblje jake špage dovoljno dugačke da može dohvatiti dno svake dubine u rijeci u kojoj se bućkalom hvata riba. Na jednom kraju špage čvrsto ribarskim uzlom oveže se velika oštra udica. To je glavni dio pribora a drugi važan dio pribora je bućkalo koje je načinjeno od komada prikladnog drva dubine oko 30 cm a debljine oko 4 cm. Taj komad drva obradi se tako da gore na predjelu rukohvata ostane okrugao kakav jest a prema dolje se obrađuje tako da postepeno dobiva oblik noža sa dvije oštrice ali se na donjem kraju mora ostaviti kotačić dužine oko dva centimetra koji se zadnji obrađuje tako da se gornjim dijelom prema rukohvatu lijepo zaokruži da se ne ošteti donji rub a sa donje strane se plitko lijepo udubi čašica. Upravo o izradi te čašice ovisi uspjeh ili neuspjeh. Sam ribolov bućkalom je najzanimljiviji valjda od svih riječnih ribolova. Ribar sjedi u čamcu mirno pušta da matica rijeke nosi čamac i stavlja mamac na udicu. Na špagi iznad udice oko 30 cm mora biti komad olova određene težine radi balansiranja kojim upravlja ribar i da udica sa mamcem može da potone. Udica s mamcem spušta se u vodu na dubinu prema procjeni ribara. Ribar zatim omota špagu oko lijeve šake koju drži iznad vode s lijeve strane čamca i njome migolji gore dolje kao da nekoga dolje u vodi izaziva. Bućkalo uzima u desnu ruku s položajem da je čašica bućkala dolje prema vodi i udara bućkalom po vodi tako kao da hoće nekoga iza sebe zapljusnuti. Ako to dobro radi javljati će se zvuk isti kakav proizvodi som udarajući repom po vodi. Taj zvuk iz nekih razloga okuplja somove pa kad se vrte oko čamca neki od njih nalazi mamac i lakomo ga proždire. Za mamac se najčešće uzima vrljac, školjka, glista, pijavica a dobra je i džigerica.
Poslije Drugog svjetskog rata pojavio se ribolov rajtaricama. To je najjednostavniji ali najefikasniji način ribolova. Mreža se plete od tankog najlonskog konca određene širine i dužine. Oka su puno veća od standardnih, a na svakoj strani je pričvršćena za jednu ne odveć jaku trklju na donjem kraju zašiljenu de se može dobro upiknuti, dugačku toliko da gornji dio viri iz vode kad se mreža potopi.Tanak najlonski konac ne upućuje ribe na opasnost pa se one slobodno plivajući zapletu tako da se ne mogu više osloboditi dok ne dođe ribar da ih po kupi. Mreža rajtarica je lagana, lako prenosiva prikladna za postavljanje gotovo na svakom mjestu gdje ima riba pa ima veliku prednost ispred svih mreža riječnog ribolova.
Ribarstvo kao privredna grana u selu Lonji imalo je puni zamah između dva svjetska rata napose od 1925. do 1941. kada je djelovala ribarska zadruga. Kroz to vrijeme profesionalnim ribolovom bavili su se: Josip Grgić, Ivo Modrenić, Antun Kušan, Josip Špošić, Petar Nikolić, Ivo Nikolić Fuda, Nikola Nikolić Štigljec, Matija Ovanim, Nikola Modrošić, Antun Ciprić Jankov i Stjepan Gredelj. Poslije Drugog svjetskog rata ribolovom su se bavili:
Mijo Nikolić Lukin, Nikola Nikolić Čoklin, Ivo Mravinac Japićin i Mijo Nikolić Fudin.
Na kraju ovoga dijela pisanja treba nešto reći i o lošem ribolovu. Lonjsko polje je poznato prirodno mrijestilište bijele ribe posebno šarana. U doba mriještenja i zakonom je zabranjen ribolov određenih vrsta riba ali unatoč tome veliki broj kapitalaca strada nesavjesnim ponašanjem žitelja. Šarani se mrijeste u plićacima pa ih nije teško hvatati kad su omamljeni igrom mriještenja. Ubijaju ih ostima.Isto tako ima slučajeva pomora ribe otrovima i masovno ubijanje raznim eksplozivima. Zakonom je to zabranjeno ali se unatoč tomu ipak događa, što ne služi na čast onima koji to čine.
http://www.selo-lonja.com/Ribari.htm
